One step closer to wherever
Vec je 6 sati...sjedim u sobi na podu i praznim pogledom pratim “sudnicu” koja je totalno besmislena, ali posto ne mogu primiti vise programa sa ovom svojom sobnom antenicom sudena mi je  ...jedino mozda da stojim na sredini sobe i da drzim antenu u pravom polozaju u zraku...mislim da bi izgledalo hmmm...zanimljivo  a i ruka bi mi mozda nakon nekog vremena otpala  ali nije bitno...cak mislim da bi se na to lakse dala nagovoriti nego da umjesnto toga gledam u knjigu iz fiziologije...zakljucila sam da su pre mala slova i da ja zapravo samo stitim svoje okice...a osim toga je vani prekrasno...puse bura ali ja tu u toplome gledam zalazak sunca kroz prozor i pijem caj...cimerice mi spavaju, cimer je doma a ja nemam sto raditi...Dugo nisam pisala...zapravo i jesam ali je sve to bilo malo bedirajuce, posto to ocito nisam jos uvije bila “ja”...a ni sad nisam sigurna i vjerojatno nikad necu ni biti...ali sad sam sretna...drukcija, mozda ista ali konacno na ovom svijetu... Sve se promijenilo...oni koji me znaju, znaju da sad vise ne zivim s Bellom...zivot mi se u trenutku okrenuo za 180 stupnjeva, sve je krenulo “rikverc”- tako mi se barem onda cinilo...sad na kraju sam shvatila da ce mi se ocito to cesce dogadati, i da se stalno sve mjenja ali sam to prihvatila i sretna sam zbog toga jer bi nam inace bilo dosadno...radila sam greske ali naucila puno toga upravo zbog njih...Samo za neke stvari sam sigurna da ne zelim da se ikad promjene  Vec jedva cekam ljeto, more mi je tu pred vratima, gledam svaki dan kako se brodovi kupaju...sad sam odlucila da sljedeci put dolazim opet autom u Rijeku jer mi je stvarno vec dosta ovog autobusa...jos je ok kad sjedim sama i kad nema guzve ali svejedno mi svaki put utrne guzica posto sjedim ko prava dama  pa nakon toga ne osjecam ni noge ali sam skuzila da to cak dobro dode kad npr moja inace tako pametna glavica zaboravi da je bolje ici na wc prije nego autobus krene pa zbog toga onda patim do gorskog kotara (jer taj bus stoji tek tamo)...ah...prezivjela sam i to a sto nas ne ubije nas jaca (ili se popiskimo u gace  )...Prosli sam put, sjedila pokraj nekog starijeg “striceka” koji je smrdio po starom znoju i imao koznu jaknu...a da bi stvar bila jos gora je skoro zauzeo 2 mjesta ali dobro, nije on kriv, morao je negdje sjesti jer se kroz onaj prolaz jedva provukao tek kad je uvukao trbuh...jos bi bilo dobro da barem mogu spavati ali cak i da mi netko pjeva uspavanku ne bi zaspala (prije bi se jos vise razbudila jer bi se smijala  )...ali dobro...Citala sam stare posteve i shvatila da vec dugo nikog nisam budila hladnom vodom...a mogla bi to opet uvesti posto tu svi stalno spavaju...mozda je to neka bolest u ovom stanu koja samo mene nije uhvatila  Sad nas je stvarno puno u stanu ali super nam je (mozda cak i pre dobro)...dosla nam je Melita (moja sestricna) i Kristina (Kastelanka) i ostali smo Luka i ja...nisam mislila da bi se mogli tako sloziti ali smo bas posebna ekipa (ja mislim da je netko trazio nebi uspio spojiti 4 takva ludaka  )...ali mi jos uvijek krivimo ovaj stan, nekakvu bolest, mrave koji tu s nama zive, a imamo cak i duha pa se prema tome tjesimo da smo mi zapravo normalni...ah, glavno da nam je dobro...Da...malo kasnim, nakon svega ovoga ste vjerojatno svi vec shvatili da se nisam uspjela prebaciti u Zagreb (ali jos jednom za one koji mozda isto imaju mrave u stanu)  ...falila mi je jedna ocjena!! Jos se uvijek grizem zbog toga ali sam prihvatila cinjenicu da je ocito tako trebalo biti...tesko mi je, najvise zbog Marina jer mi stvarno fali jako ali ja znam da cemo i to nekako izdrzati (vec smo puno toga zajedno prosli pa cemo i to)...Sad u mraku sjedim i depiliram noge a usput tipkam...mozda bi bolje da ipak upalim svjeto...jadne moje nogice  Idem sad polako...nemam pojma kamo...zapravo nikamo...mozda bi mogla pospremiti sobu...ili spavati  Uzivajte mi i jedva cekajte ljeto jer ako se udruzimo mislima mozda prije dode Post je opet predug ali sto mogu kad dugo ne pisem pa mi se nakupi... Nadam se da me niste zaboravili... Saljem vam pusice... Poz... |
Perfect circles
Dugo me nije bilo...doma sam, sjedim na krevetu i cekam...vrata su zatvorena...prazna soba...bjeli zidovi...samo svjetlost monitora osvjeljuje predmete u neposrednoj blizini...kao da je noc progutala ostatak svijeta...Sve se mjenja...ne zelim zaboraviti...zelim se vratiti...prozivjeti sve ponovo a ipak ostati na istom mjestu...vrtim se u krug...sve je sareno u mraku...boje se mjesaju i postaju jedna... Ponekad nas neke stvari vuku u proslost, pokazuju nam krivi put a mi ipak ne skrecemo...opet sve iz pocetka...kao da nikad nije bilo...sjecanja...predvidanja...svijet...noc... Kasno je...ili mozda ipak prerano... Sve oko mene mi se cini poznato...vec zavrseno a ipak novo, nepoznato, cudno...pokusavam napraviti neki red u svojoj glavi...ali ponekad mislim da je dobro tako...to sam ipak samo ja, zbunjena, nesavrsena, onakva kakva zelim biti... Zbunjena...hmmm...da! definitivno ...a pogotovo u zadnje vrijeme...mozda pms (joj, da bar – nikad nisam mislila da bi se tome jednog dana mogla veseliti :-))...nedostaju mi neki ljudeki koji mi puno znace...svijet se okrece a ja zajedno s njim...hej, samo malo, ja bi pauzu (ali nitko me ne slusa)...mozda bi mogla jednostavno stati...ali mislim da se nista nebi promjenilo...Hehe...bas volim lutati...gubiti se ...Uskoro se vracam u Rijeku...boli me glava samo kad mislim na ucenje  ...cini mi se da mi se mozak previse naviknuo na ovu pauzu...moram ga aktivirati, ili prvo barem probuditi :-), ali mislim da me ne slusa...Naviknula sam se na rano budnje, sad mi vise ne treba ni budilica, ali cim shvatim da me ceka ucenje, postajem odjednom jaaaako umorna :-)...sad sam trenutno bas nekako budna, spremna za akciju (samo ovisi kakvu, jer mi se cini da bi me cak i tezina knjige sad uspavala pa ne zelim ni razmisljati o onim malim slovima na 1000 stranica)...takve knjige bi se trebale uvesti u ljecenje protiv nesanice: “citajte svaki dan prije spavanja knjigu iz fiziologije” – hmm...ali mozda bi to uzrokovalo jos i nocne more...ma, najbolje da zamislim kako je to zapravo neka jako zanimljiva knjiga i kako ne smijem citati (zabranjeno voce je najslade voce :-))...ali mislim da je to nemoguce... Sad sam bas shvatila kako imam veliki krevet a ipak uvijek spavam samo na jednoj polovici...bas bzvz...sad cu danas spavati u sredini, mozda se probudim sretnija :-)...ipak moram iskoristiti sav taj prostor vec kad ga imam... Sad kad tako razmisljam o svom ljepom, velikom, toplom krevetu, mi se nekako pocelo spavati ...ocito mi danas ipak nije trebala knjiga iz fiziologije  ...Idem ja polako, moram se sutra probuditi rano jer vozim sekicu u skolu i onda naravno moram...dalje spavati Saljem slatke puseke... I svima zeli laku noc...  |
Pocetak...
Okrecem se i vidim samo zbunjena lica...nista nije onako kako bi trebalo biti...a kako je to?? Ocekujem, a ni sama ne znam sto...cekam, a bojim se ce se dogoditi upravo ono sto zelim...Opet zbunjena, sve iz pocetka...brisem sjecanja, jer se ne poklapaju sa sadasnjosti...svi smo se promjenili... Ponekad trazim razloge...neka objasnjenja...a tek onda shvatim da ih nema...prestala sam se truditi... Vec opet skoro nova godina...”nova”- trebala bi biti drukcija, pocetak...stojim na vratima koja vode do praznog papira...nema nikakvih smjernica, samo rubovi koji naznacuju da ovaj moj svijet ipak ima granica...imam kemijsku olovku u ruci i smijem raditi sve sto zelim, ali znam da se to ne moze lako izbrisati...jedino se korektorom mogu posluziti ali nikako ne mogu obrisati sve, jer ce se uvijek vidjeti neka ruzna bijela mrlja...ne znam kako da krenem...bojim se da ne pogrijesim odmah na pocetku i da onda izgubim volju za crtanje...ali ako ne krenem necu dobiti nista...zato zelim krenuti...polako... Ponekad zelim samo ostaviti sve ove prosle papire iza sebe...zaboraviti ih...baciti ih u vjetar...izrezati samo neke djelove koji mi se svidaju...ali ne ide to bas tako...upravo ova losa iskustva nas jacaju...daju nam novu snagu, a pogotovo kad shvatimo da nismo sami... Nakupile su se neke stvari...i danas sam shvatila da nisam bas uvijek tako jaka, kakva zelim biti...osjecam se jadno, jer se nisam mogla suzdrzati, puknula sam, plakala, a upravo to nisam htjela...nisam htjela da sekica vidi da i meine ponekad bole te njegove rijeci...zelim uvijek biti tu za nju kad me zatreba, zelim biti njezina “velika sestra”...a istovremeno sam shvatila da ne moram biti jaka...i ona je uz mene uvijek kad ju trebam...i ne samo ona... Bio je drukciji...uvijek nasmijani, prosli smo puno toga zajedno, uvijek je bio uz mene, branio me cak i kad je znao da nisam u pravu, pruzao mi ruku kad nisam znala kamo krenuti, ali promijenio se...ne...nisam samo odraslija pa sada sve shvacam drukcije...on nije vise ona osoba koju smo trazile kad smo trebale pomoc...ne slusa...nema vremena...nije bitno... Ponekad zelim da sve bude kako je bilo... A ponekad samo da prestane biti... |
Andeli cuvari...
|
Zelim se vratiti u proslost i skupljati komadice sna koje sam izgubila na putu do savrsensta... Letim kroz more nezaboravnih trenutaka..putujem stazama beskrajnih sjecanja... Zelim se vratiti u buducnost i traziti cekajuce odluke mog zivota... Plovim kroz oblake nepromjenjivih gresaka... Zivim sada... I ne micem se... (1.9.2006.) Opet tu...ali drukcija...a mozda opet ona stara...ona koja sam prije bila...mozda bolja :)... Promjenilo se puno toga, dogodile su se stvari, vratila sam se svijetu, ljudima, a od nekih se i odvojila...mozda se upravo takva glupost morala dogoditi da shvatim da ipak postoje ljudi kojima je stalo do mene...i da primjetim one koji meni znace vise od zivota...cudno je dok to pisem..."vise od života"...vjerojatno to sad mnogi ne kuze...razmisljam o tome da napisem sto se dogodilo...a mislim da je to cak dobar znak jer mogu pricati o tome... Ne znam kako da pocnem..."pametni uce na tudim greskama"...hmmm...onda ocito mnogi ljudi nisu pametni...nazalost precesto prvo stavljamo ruku u vatru i tek onda shvacamo da je vruce i ako drzimo predugo nastaju rane...ne vjerujemo da bi se moglo dogoditi nesto lose tako dugo dok se u to ne uvjerimo sami... Anoreksija...da...gadna stvar...bas su glupe te manekenke...kako mogu biti opsjednute izgledom?? a zapravo smo nazalost svi do neke mjere "opsjednuti" danasnjim "idealima"... "Nista nije savrseno"...da...a zasto upravo tome tezimo? Shvatila sam da anoreksija nije povezana samo izgledom...nego je upravo to "savrsenstvo" na neki nacin uzrokovalo to sto se dogodilo, ili mozda bolje receno, to sto sam dopustila da se dogodi...jednostavno je u jednom trenutku neka glupa dijeta prerasla u nesto sto me je skoro maknulo s ovog svijeta...imala sam 42 kg, a visoka sam 1,69m. Sto nas dijeli od dna? sto nas drzi? andeli cuvari? Cesto samo mi sami mozemo utjecati na taj posljednji korak koji nas udaljava od ruba stijene...iza nas je mnogo ljudi koji se ne usude prici blize jer se boje da cemo onda skociti...samo nam mogu pruziti ruku, a mi se moramo samo okrenuti i paziti da se ne poskliznemo...ali upravo zbog toga smo naucili hodati unatrag...ponekad se moramo vratiti onim putem kojim smo dosli...polako, ali sigurno... Bilo je to grozno iskustvo...osjecala sam se savrseno, a jadno...na pocetku sam bila odusevljena kako mogu kontrolirati sebe, nisam jela, bila ponosna na to, jer drugi to nisu uspjevali...bilo je zaimljivo na pocetku pratiti kako vaga pokazuje sve manje...ali uskoro je to preraslo u nesto drugo...nisam se mogla vise izvuci iz toga...kad sam se vratila u Rijeku u 9. mjesecu, pocela sam vec izbjegavati sve, a to nazalost nije bila samo hrana...nije mi bilo do druznja, bila sam opsjednuta hranom, u sobi imala puno slatkisa ali nista nisam ni taknula...brojila sam kalorije cak i na zvakacama i bombonima...pocela me hvatati panika, jer sam vidjela da nesto nije u redu i svaki put sam sama sebi obecala da cu "od sutra" jesti normalno...ali to "sutra" nije doslo...umijesto toga je svaki put bilo "samo jos danas"...Kad sam se vratila doma puls mi je pao na 38... Sad kad razmisljam o tome, jezim se...prije nisam vjerovala da je tako tesko izaci iz toga...danas imam 51kg :)...vratila sam se a to vjerojatno nebi uspjela da nije bilo mojih roditelja, sestrice, bake i djeda i naravno Marina...on je cijelo to vrijeme bio uz mene i nije odustao...vjerovao je u mene i dao mi je svu snagu ovog svijeta...nije pustio da padnem... Osjecala sam njegovu blizinu cak i kad je bio 200 km udaljen...volim ga...stvarno ga volim :) Nisam sigurna sto je tocno potaknulo to da mogu jesti normalno bez griznje savjesti, bez brojenja kalorije, ali vjerojatno sam samo htjla zahvaliti onima koji su cijelo to vrijeme bili uz mene, i dokazati im da ja to mogu :)... Sigurna sam da ovo nikad necu zaboraviti, ali na neki nacin i zahvalna sto se dogodilo, jer sam shvatila mnoge stvari...opterecujemo se glupostima, ali upravo te gluposti zivot cine zanimljivima...samo jednom zivimo i za neke stvari postoji samo jedna prilika...zato ne smijemo cekati... Ucimo na greskama... Saljem vam svima slatke pusice a pogotovo sekici (vidis da sam ipak objavila post :)) |
Blizu, a tako daleko...
|
Kad gledam ovaj datum ne mogu logicno razmisljati...kao da vise ne postojim...kao da se polako raspadam...ne zelim sad pisati takve gluposti, ne zelim biti tuzna ali jednostavno sam potpuno izgubljena...za 3 dana se vracam u Rijeku, vracam se navici, svakodnevnoj rutini koja se bez obzira na sve stalno ponavlja, iz dana u dan, a ipak je drukcije...zivot mi se u godinu dana potpuno promijenio, promijenila sam se ja i svijet oko mene, a sad me opet ceka velika odluka...iako prvo moram poloziti ovu glupu anatomiju, postoji mogucnost da se prebacim u Zagreb...izgubila bi mnogo toga, najvise me zabrinjava to sto bi izgubila Belu koja mi je vratila vjeru u prijateljstvo, koja mi je pomogla da u ovih godinu dana shvatim da trebam svaki dan zivjeti kao da mi je zadnji...bojim se, jer upravo me navika drzi u Rijeci...s druge strane tu je Zagreb...cesce bi bila doma, veci je grad, mozda je faks bolje organizirani, a tu je sad jos jedan jako bitni faktor, a to je Marin...do sad nisam ni razmisljala toliko o Zagrebu, nisam ni znala da je ta mogucnost tako blizu a ipak tako daleko jer mi na putu ipak jos uvijek stoji anatomija...kad sam saznala, nisam znala kamo i kako svrstati sve emocije, jer sam bila sretna, to mi je uvijek bila velika zelja koja mi sada stoji pred vratima a ja samo moram pronaci kljuc koji je tu negdje i onda ih mogu otvoriti...stojim ispred njih i trazim taj kljuc...trudim se...a ipak me plase sve misli koje neumorno lete u mojoj glavi a ja ih nikako ne mogu uhvatiti da ih poredam kako bi ih barem prebrojila ako ne vec i razvrstala... Tako je blizu, a ipak tako daleko... Gledam na sat i svaki put shvatim da vrijeme prolazi prebrzo da bi iskoristila svaku sekudnu korisno, a ipak presporo da saznam sto me ceka i da one neugodne trenutke brzo zaboravim... Ljeto je gotovo...kisa pada i hladno je...ponekad mislim da bi jednostavno bilo najlakse samo odsetati, nestati i zaboraviti sve probleme ili ih barem na trenutak ostaviti doma...zelim se vratiti u proslost...znam, to sam vec napisala...shvatila sam da sam na putu kroz ovu sumu zivota bacala komadice kruha kako bih se mogla vratiti putem kojim sam dosla a kad sam se okrenula vidjela da kruha vise nema....pojele su ga ptice...to znaci da povratka nema...moram dalje, jer tako cu sigurno negdje stici...mozda to nece biti upravo ono odrediste prema kojem sam krenula ali barem se necu izgubiti u onim djelovima sume koje sam vec prosla...mozda se negdje pojavi slatka kucica neke stare vjestice a mozda me vec i traze ljudi koji me vole ali ne mogu vise cekati...krecem...necu se vise okretati...jer sam na putu naucila sve ono sto mi je do sada bilo potrebno a nova iskustva me tek cekaju...mozda padnem ali ustat cu...a kad dodem do kraja...nestat cu...ali bit cu sretna... Pusek svima... |
Izgubljena u sjecanju...
Vec sam danas 5 put pocela pisati neki post a nikako da ga dovrsim ili objavim. Cijeli dan sam na netu, ne radim nista i cekam nesto a nemam pojma sto. zapravo, trenutno poruke...cekam da mi netko javi planove za danas...Glasno je...vani radi kosilica, tu je upaljen tv a ja pokusavam slusati neke pjesme ali cujem samo neke djelove a to mi ne znaci bas puno...cini mi se da se sprema kisa...ne svida mi se to...jucer sam se vratila s mora, bila sam s roditeljima i sekicom. prvo nisam uopce mislila ici ali su moje cokoladne okice isto na moru, a kad sam jos i cula da se moji spremaju tamo negdje blizu njega, bez dugog razmisljanja sam odlucila pakirati stvari i krenuti s njima u Basku Vodu...bilo je fenomenalno, malo sam se odmorila uz slanu vodu i sunce...kupala sam se, suncala, setala, a cak i ljubila :)...cak mi je bilo tesko vratiti se u Cakovec, pogotovo kad sam cula da tamo kisa pada...a cak je i hladno...cijeli dan sam u dugim majcama, nisam raspolozena za nista, trebala bi uciti ali nikako da pocnem...jucer sam bila malo vani ali ubrzo zakljucila da je zapravo dosadno...ali mozda mi to jednostavno vise nije zanimljivo...mislila sam da ce me to dulje drzati, pa tek imam 19 godina ( dobro, ovo tek se moze tumaciti na vise nacina :))... ponekad se zelim vratiti u proslost, samo nekoliko godina, zelim se sjecati bez da se izgubim u onim godinama...tako mi ovo vrijeme brzo prolazi...nekad bjezim jer ne zelim da mi pobjegnu ovi dani, ove godine...a ipak stojim i cekam da prelete i da se nikad ne vrate...kao da samo gledam zatvorenim ocima ptice koje spavaju u zraku...nekad zelim nestati ali samo za one koji postoje...zelim biti ovdje a da drugih nema...zelim biti okruzena ljudima koje volim i onima koji vole mene...zelim da me drze, da me ne pustaju, ne zelim pasti na dno koje ne postoji...oko mene je tisina a ipak cujem svaki zvuk...kao da zivim izmedu dva svijeta, a ne znam kojem stvarno pripadam...mozda moram napraviti samo jedan korak, a ipak ga ne cinim...magla me drzi i skriva...treba mi samo jedna ruka u pravom trenutku da me izvuce ali nisam sigurna da to zelim...sretna sam...trudim se... Odvukla me ova Enya, malo sam opet odlutala, izgubila se...ali nije to nista cudno...barem sad vise ne...volim se gubiti :)...samo se nadam da necu otici predaleko :))...zato me drzite...pusa svima...poz... |
Kao da me nema...
hmmm...opet mi fali neki uvod ili barem neka prva recenica...nije bitno...doma sam...sad je proslo vec skoro 2 tjedna a jos se zapravo nista nije dogodilo...ali dok bolje razmislim, nemam pojma sto sam uopce ocekivala...jedino mi je malo cudno to sto vise nisam naviknuta na to da se netko stalno brine za mene, prati koliko jedem ili koliko spavam...i vec mi nedostaju moji cimeri koji vjerojatno isto kao ja, sad nemaju sto raditi a ipak smo se vidjeli samo par puta...drukcije je kad smo doma...kao da zivimo na razlicitim krajevima Hrvatske...sad vise nema nikoga koga mogu buditi u jutro osim seke, a to bas i nema puno smisla jer se vecinom samo okrene na drugu stranu i u polusnu nesto kaze sto vjerojatno samo ona moze razumjeti...i naravno spava dalje...mozda bi trebala upotrijebiti iste metode kao u Rijeci...HLADNA VODA :)...Sad kad se probudim prvo trazim jos zatvorenim ocima rub kreveta i onda polako se uspravljajuci shvacam da nisam u Rijeci...tiho, iako moram priznati da se bas i ne trudim, izlazim iz sobe trazeci mamu jer bebica treba svoj jutarnji cappuccino :)...da, cedevita ocito nije bila dovoljno jakog karaktera pa je odustala od borbe...ali skoro svaki dan pocinje i zavrsava skoro na isti nacin...osim jucer :)...jer me jedna osoba jako usrecila :)uglavnom, danas je ovaj postic ispao malo kraci...moram se poceti spremati jer idem na "party" :)...saljem vam puno puseka i pozdrave...uzivajte... |
Pjesak pod nogama...
Igrao se pauzama,medu notama nepoznate melodije... pustao je vlakove, na tracnice koje ne vode nikuda... imao je sve, a nije trazio nista... izgubljen, u svijetu sunca... Razmisljam, ali ne zelim se sjetiti... savrseno je, a ipak zelim da se mjenja... okrecem se, a ne zelim vidjeti... zatvaram oci i bjezim... |
I want it that way...
Vec sam opet tu...i opet sama u stanu :)...cimer me ostavio s Krizanom i otisao jesti...Ali dobro, neka mu bude...bas sam danas super volje, cak sam ucila vec skoro 3 sata anatomiju i sad mi je ostalo “samo” jos 30 str...ali ako se potrudim uspjet cu to jos danas...Jos uvijek je vruce iako puse vjetar...sjedim u kuhinji i gledam more...bas je prekrasno...prije mi je bilo jako zao sto nisam u Zagrebu, a jedini razlog je bio to sto sam tako daleko od doma...sad mi je puno lakse a najveci razlog tome su Bella i Luki (i da ne zaboravim, naravno more!)...i sad kad sam konacno nekako prihvatila cinjenicu da mogu doma samo jednom na mjesec, kad sam se pomirila s tim da se tu cak nakon 20 minutne voznje mogu i kupati u moru (stvarno mi je tesko palo!! :) ), i sad kad je zapravo ostalo jos samo 3 tjedna “patnje”, pojavila se opet jedna hmm...cinjenica :) koja me uzasno vuce doma...ili mozda prije u zagreb :)...ah, ali mozda je bas tako trebalo biti a ako sam izdrzala do sad onda cu i ovih par dana... Bella je sad bila doma ovaj vikend ali sad mi se danas vraca, vec mi je nedostajala iako je naravno i Luki dobra zamjena (kad treba :) )...S njim mogu stvarno pricati iako se to vecinom bazira na zajebanciji :)...ali to mi cesto treba iako sam primjetila da se tu puno manje bediram zbog nekih gluposti...a da nebi bilo zabune, super je Luki...smotani ali tocno takav mora biti :)... Tu u Rijeci stvarno ima cudnih ljudi...ali ne u negativnom smislu...samo su drukciji...svoji...a to je dobro...zapravo je vjerojatno svugdje tako samo sto to mozda ovisi o tome koliko poznajes te ljude...ja sam primjetila otkako sam ovdje da sam drukcija...ne znam jesam li sad vise ili manje ona koja bi trebala biti ali znam da mi vise nije toliko bitno sto ce drugi misliti o meni...ali ipak kad se vratim u Cakovec ponekad ne radim ono sto ja zelim nego vise ono sto drugi “ocekuju” jer me znaju samo onakvu a sad ne mogu biti drukcija...znam da je to vjerojatno samo u mojoj glavi...ali ne mogu to promijeniti...cak se ni ne trudim... Gledam krizana...tu je tocno ispred mene...zasto se barem ne pokusava sakriti iza laptopa? Mozda da mu malo pomognem? Ne volim ga vise...stalno se svadamo jer uvijek zeli da sve bude po njegovome...cini mi se da uopce nisam bitna u ovoj vezi...samo je dobro sto je tako lagani pa ga mogu jednostavno baciti kroz prozor...ali to cu uciniti po noci da me slucajno netko ne vidi pa da ne dode na ideju da mi ga vrati...ah, jadan! Ipak mislim da mu moram sad malo paznje posvetiti jer ne zelim da sam pati sad prije smrti... Imam jos 2 sata za ucenje a onda idem po Bellu...moram to iskoristiti, svaku sekundu...vec jedva cekam!! Samo ne znam zasto onda jos gubim vrijeme na pisanje ovih gluposti :)...stvarno idem...evo, samo jos pozdrav...hmm...idem, da znam, rekla sam to vec...ah...moram...mozda, ma nista...idem :)...uzivajte...pusek |
The right kind of wrong...
Evo me...uvijek tako pocnem ali sto mogu kad me uvijek tako dugo nema...ali nisam ja kriva...zapravo mi se cak cesto pise...samo sto nisam bas cesto sama pa nemam kada pisati...jedino u ovakvim trenucima kad mi je cimerica u sobi i hladi se uz ventilator, cimer kod cure a ja sjedim u kuhinji i cekam da se nesto desi sto bi me moglo natjerati da odem u sobu uciti...imam i ja ventilator ali ipak mi se nekako cini da tamo ima manje zraka nego tu u kuhinji :)...stvarno ne znam koji bio mogao biti razlog tome, ali mozda sve one debele knjige trebaju zraka posto ih tako cesto upotrebljavam :)...Grozne su ove vrucine...obozavam ljeto i sigurno je bolje nego zima ali ovo me ubija...stalno mi se spava a ne mogu spavati po ovome...vec je 23:28 a ja jos moram nauciti cijelu povijest medicine 19. i 20. stoljeca ali dobro, tijesi me cinjenica da toga ima samo 5 str. i da je to samo izborni predmet tako da se nadam da nece biti bas pretesko ili da cu barem uspijeti prepisati (naravno samo ono sto slucajno preskocim ili zaboravim :) )...sutra imam jos i predavanja koja su inace cak zanimljiva ali je u onoj ucionici, koja se nalazi u potkrovlju (!!), tako vruce da se na kraju ne mogu pomaknuti jer mi se guzica zaljepila za stolicu...ali je cak dobro sto smo bas u toj prostoriji jer je i profesoru vruce pa neke, cini se beskrajne, rasprave i on prekida pa nas pusta prije doma... Bila sam sad zadnjih nekoliko dana na kupanju i bilo je super...more je odlicno, cak je i toplo...jedino je ulazak malo otezan pogotovo kada malo duze lezis vani na suncu i pokusavas dobiti neku boju (nekima nije, cini se, ni bitno koja ce to boja na kraju biti :) ) i na kraju shvatis da ti treba malo vode jer se pocinjes cuditi odakle sva ta tekucina koja je izasla iz tijela...prvi dodir je sokantan ali vec nakon nekoliko sekundi shvatis da je tocno to ono sto zelis :)...ali ipak mislim da je najveci problem trbuh...barem kod mene...ali kad jednom udes tesko je izaci (iz vode naravno :) )...ahh...sad bi najrade otisla negdje na kupanje...necu vise o tome :)... Zedna sam...morala sam to sad napisati...tako da znate :)...nakon nekoliko mjeseca svakodnevnog pijenja cappuccina odustale smo...to nam je uvijek bila neka navika, uvijek kad nam je trebala neka pauzica, ali sad smo konacno odlucile da nam je zlo vec od samog mirisa i sad smo ga zamijenile cedevitom...vec me jezik pece od toga ali ipak to nije dovoljan razlog da pijem samo vodu...pise da je cedevita prikladna kod tjelesnih napora, stresa, umora, umnog rada, ucenja i iscrpljenosti pa sad moram saznati je li to istina, iako mi se cini da bi prema tome vec trebala biti superpametna i hiperaktivna :)...a umjesto toga nisam nista naucila i umorna sam...ali ne mogu naci nikakav broj telefona da se pozalim... Vec sad opet pisem gluposti...bolje da idem uciti jer inace nece biti nista od medicine zavicaja...ljepo mi se zabavite i kupajte puno u moru i drzite mi palceve da rijesim barem nesto :)...pozdrav... |
